Prijepolje
Poznate ličnosti
Jusuf Hadžifejzović | Jusuf Hadžifejzović |
|
|
|
| Autor Demir Podbićanin | |
| 21.02.2008. | |
|
Nešto što je ostalo i što ja pamtim iz detinjstva je nešto što na mene zrači. To vraćanje u detinjstvo je u službi moga rada. I zato je i moj sadašnji boravak pun reminescencija na detinjstvo. Ja sam u sedmom razredu osnovne škole znao da ću biti umetnik. Bio sam loš đak, i na tu moju izjavu, majka je pitala koju ocenu imam iz likovnog. Imao sam keca jer moj nastavnik Meša Halilović nije verovao da ja crtam svoje radove. Ali kad sam to nacrtao i na tabli - krenula je ta priča. Upisao sam se u školu za primenjene umetnosti u Sarajevu i na kraju bio đak generacije. Bile su rane sedamdesete i ja sam prvi put došao u veliki grad. Sarajevo mi je imalo miris, dušu i svoj stil. Nisam se osećao kao provincijalac, nisam imao kompleks male sredine jer ne mislim da je Prijepolje mala sredina. Prijepolje ima puno različitosti, zabeleženu istoriju, istoriju čaršije i mislim kad u njega dođe stranac da oseti miris toplih događanja jer - Prijepolje je topao grad. Da. Ja sam uvek bio samouveren. Ne u svemu ali u onome što radim - uvek. Ja sam i u srednjoj školi pričao da je slikarstvo laž jer ako čovek naslika lubenicu tako verno da pčela sleti na to, onda je on slagao i pčelu i druge. I stalno sam se pitao šta bi mogla da bude istina i u slikarstvu i uopšte. Tada sam i zacrtao svoj razgranati put: grafika, instalacije, performansi, što i nije tako često. Akademiju sam upisao u Beogradu jer su tamo postojale galerije i muzeji i stvarna likovna klima. Tamo je Muzej savremene umetnosti gde su se događale takve izložbe koje se tek sada događaju u Sarajevu. U Beogradu, u Studentskom kulturnom centru bila je jedna od najboljih galerija tada u zemlji, možda i u Istočnoj Evropi, uz Varšavu i Ljubljanu. Tu su dolazila najpoznatija svetska imena: Jozef Košut, Jozef Bojs, Pistoleto Kunelis... Nisam se zadržao ni u Beogradu. Bilo je jako fino, upoznao sam puno ljudi, bilo je jedno hedonističko raspoloženje, a ja sam bio u takvom poletu da sam poželeo da popijem kafu negde gde me niko ne poznaje. I popio sam je u Diseldorfu. Tamo sam sve iz kataloga, video u galerijama i sedeo sa umetnicima koji to rade. Shvatiš da si u loncu u kome se sve to kuha. To je meni godilo. I moj način učenja je takav. Najviše učim sedeći u kafanama sa ljudima, kad se oni opuste. Istina, i u školi se dosta nauči ali tamo učiš po nekom programu i prođe vreme a ti ne čuješ ništa iz tvog polja interesovanja. Tamo sam izlagao na jednoj izložbi koja se u prevodu zvala: " ^ista košulja - mrtve pantalone", odnosno - asocira na čistotu i lošu žurku i bila je pandam izložbi koja je tada bila u Kelnu i koja je koštala 25 miliona maraka i na kojoj nije bilo ni jednog umetnika iz Istočne Evrope. Samo je bilo jedno delo Maljeviča ali i ono daleko od posmatrača. A sa njim počinje vek. On je zadnji slikar neba. Sve ostalo je - zemaljska operativa. Ne ja se nisam osećao kao stranac. Taj osećaj stranca je tugaljiv. Ja sam bio najtalentovaniji da upoznajem ljude. Svugde sam umeo da odaberem društvo. Ne znam šta je to u meni što ostavlja utisak na ljude. Možda sam to pokupio negde u gornjem Hamamu, ovde, a ne znam ni šta je. I sada, u Antverpenu, sedim uvek u jednoj kafani, uređenoj po uzoru na Pariz šezdesetih i lako komuniciram. Na Zapadu nema puno kafana u koje zalaze samo umetnici kao u Beogradu ili u Sarajevu gde si mogao da uđeš u "Zvono" i da znaš da svi umetnici grada staju u tu kafanu. Iz Diselderfa sam se vratio u Sarajevo. Klima je bila - tužna. Vratio sam se pun energije, da nastavim taj život iz Diseldorfa, a shvatio sam da mlađi umetnici uopšte ne znaju šta se događa u svetu. Shvatio sama da ću zaglaviti u alkohol, da sve ide ka nekoj boemiji, a toga sam se klonio i pokušao sama da menjam oko sebe. Tako su nastala "Jugoslovenska dokumenta", najbolja i najveća izložba savremene umetnosti ikad napravljena u Jugoslaviji. Bila je to moja ideja i uz mene su stali samo Saša Bukvić i Radoslav Tadić. Izložba je koštala milion maraka, a za to vreme zaposleni su u galerijama skidali prašinu sa mrtvih umetnika i za to primali platu. Ja sam znao da sve što se događalo u umetnosti bilo kad i bilo gde - da su to napravili samo umetnici. I to mi je davalo snagu. I sada, kad se neki umetnici pokazuju "vani" iz ovih sadašnjih državica - uvek su to ljudi iz "Jugoslovenskih dokumenata". Za moj rad je potrebno biti samouveren. To da. Ali mislim da su ekscentrični svi koji se bave umetnošću. Tačno je da uživam u stanju "šoka" koji izazivaju pojedini moji performansi ili akcije. želim da se dobro osećam jer znam da će i ljudi koji to gledaju da se dobro osećaju. Publika? Ne, ne mislim da su oni glumci u mojim predstavama ali su svakako - svedoci. Ne osećam se kao reditelj već kao neko ko nešto prezentira. Osećam se kao - Nikola Tesla jer pokazujem kako radi neki objekat. A taj performans koji spominješ, i koji sama radio neposredno pred rat: "Od kiča do krvi je samo jedan korak"... Ja sam zaista znao da će rata biti. Ali nisam znao da će biti tako krvav. A krvavost toga rata me je ubedila da je sve baš tako kao što sam naslovio. Kič nije opasan kao pojava, već zato što je večan, opasan je zato što je prijemčiv. Kič je opasana zato što uljuljkuje i što je primenjiv u ponašanju vlasti. Vlast voli kič. A on je nametljiv. U Belgiju sam došao slučajno jer me ranije pozvao jedan galerista. U Antverpenu nisam znao baš nikoga. Ali, meni je svejedno u kojoj sam zemlji, a najviše volim da budem tamo gde nikad nisam bio. Za ovih deset godina imao sam dosta izložbi ali su to Belgijanci sporo primali. Imao sam taj balast izbeglice iz Bosne. Ali šta je tu je - kreneš! Imao sam tu izložbu koju je radio jedan od najpoznatijih kritičara Jan Hut - "Crvena vrata" i stizali su umetnici iz raznih zemalja, sa svojim aparatima i instrumentima, a ja nemam ništa. Oni rade, napreduju i "kontaju" - ko je ovaj?! A meni se čini da baš tada uzimam energiju na posudbu od njih. Ja nemam ništa osim sebe i ovo malo balkanske duše što sam poneo i to mi je glavno oružje. To je najbolje oružje! Belgijanci su nekako melanholični, malo su utučeniji od nas i dugo im treba da se "upale" i kažu mi da iz mene zrači neka toplina. Ne želim da prejudiciram da sam ja neki lekoviti tip u Belgiji ali događa se na tu temu... Puno sam radio. Bio sam u štokholmu, Oslu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Istambulu, Tel Avivu, Johanezburgu, na venecijanskom i cetinjskom Bijanalu, Los Anđelesu, Madridu... U Madridu sam izlagao sa - Magritom! To nisam mogao ni da pomislim da je moguće, toliko je bilo nedostižno. Izlagao sam sa gotovo svim najpoznatijim umetnicima danas. A publika isto reaguje na iste stvari svuda jer je to jezik tela i pokreta, slika, predmeta. Ja sklapam predmete i stavljam ih u takve kontekste da oni počnu sami da pevaju, da se međusobno razotkrivaju. Tako sam u Johanezburgu na putu sa aerodroma ugledao ženu kako nosi na glavi nešto dva metra dugačko. Bile su to kokice jer crnci nemaju para, a to deca jednu po sedam dana. Odmah je to bila ideja. Kupio sam ženske hulahopke i noževe za pisma. Hulahopku sam napunio kokicama, iznutra stavio noževe i sve je izgledalo kao probodena žena. Nazvao sam to - Omaž Majakovskom jer hulahopke su pantalone, kokice podsećaju na oblake i to je poema "Oblak u pantalonama"! Jedan crnac se smejao i kad sam ga pitao zašto se smeje rekao je da oni to jedu. Odgovorio sam da i mi to jedemo. Pa, u čemu je tu umetnost, pitao je?! Razumljivo jer je to bila Prva izložba savremene umetnosti u Africi. Tako su se ljudi "ibretili" šta rade umetnici iz sveta. Ovog leta sam bio u Budvi. Napravio sam rad - Budva depo demonstracija. Pokupio sam materijal iz one ulice pune kiča i grilova koju sam nazvao "Gril-kič bulevar" jer nikada nisam video toliko dugu ulicu u Jugoslaviji sa toliko kiča. Izložba je bila u crkvi Santa Marija i ja sam ušao noseći štafelaj na leđima kao Isus krst jer mene štafelaj podseća na krst ili giljotinu. Svašta sam tu radio sa lubenicama, lutkama, pištoljima, "Koktom", pićem moje mladosti... Da li sebe vidim kao glumca? Ne! ja se tome stalno odupirem. Ja sam svestan da se izmenim, da konstrolišem situaciju ali to je samo u službi moga rada. Ja se trudim da ostanem normalan. Možda je to gluma! A to što kažeš da je moj senzibilitet najbliži pozorištu - moguće je da se svojim radom sve više približavam savremenom teatru. Ko zna gde će to otići! Meni su 44 godine i mnogo sam napravio ali kad si na putu - stvari se menjaju brzo... Prijepolje posle deset godina? Pa, lipe su ojačale i razvaljuju trotoare. Lipe se bune, hoće da se nešto dešava. A sećam se: bile su tanke i u proporciji za ovaj grad. Sad su lipe nadmašile grad! Pribeležila: |
| < prethodni | sledeći > |
|---|
| ||
Emisiju Telenor DR. Love možete slušati ponedeljkom od 17-19h.
Poruke se šalju na SMS broj: 069/2444-789.